PRETILI EGO ILI EKOAUTIZAM

Zlatko Pejić

Iz predavanja: Tko je pojeo planet?

Eksploatacija

Kretanje dobara na tržištu danas je organiziran proces koji više nije određen osobnom i lokalnom potrošnjom. Nije podrška životu pojedinca, nego je postao poligon marketinških profesionalaca obučenih da djeluju samo u određenim okvirima zadatka, a da su pri tome nesposobni uvidjeti posljedice djelovanja.

Jesmo li baš uvijek svjesni da na razini kolektivne svijesti i kroz svjesne ili nesvjesne konvencije donijete odluke o razvoju stvaraju tržište sazdano od istih humanoida koji proizvode, prodaju i troše! Radi se o istoj organskoj podlozi koju, eto, zovemo tržište. Interesno-proizvodni incest i degenerativne posljedice idu jedne s drugima.

Već odavno potrošač ne diktira proizvodnju!  „Interesna urota“ potencijalnog potrošača stimulira tj. motivira da zaboravi stvarne potrebe i da adaptira nove i ekstremne potrebe koje nisu utemeljene tj. ne proizlaze iz njegovih bioloških, emocionalnih i mentalnih potreba.

Tržište više nije geografsko područje - regija, grad, kvart ili pak trgovina, već je on sada krvotok, unutarnji organi, moždane stanice.

Danas smo sve svjesniji činjenice da proizvodi dolaze do nas (mi više ne odlazimo po njih) te sumnjamo i u to da je ono što smo izabrali naš stvarni izbor. Nije li to zapravo i želja „velikog brata“; da uđe u naš organski sustav i iscrpi svu vitalnost zamjenjujući naš stvarni život surogatom života?

Time marketinški modeli koji se kriju iza strategije „Proizvedi potrebe i eksploatiraj“ doživljavaju potpunu afirmaciju. Posljedice toga su dalekosežne i lančana reakcija doseže nevjerojatnu dimenziju... i sve se dobrim dijelom odvija mimo naših čula i trenutne sposobnosti spoznavanja.

Konzumerizam i pretilost ega

Idelogija potrošnje stvara iluzije stvarnih potreba i uspješno se ugrađuje u životni stil, postaje autoterapija, iskazivanje moći, s mogućim posljedicama tjelesne pretilosti i pretilosti ega. Gotovo je zastrašujuće vidjeti da se sva sila proizvoda i energija tržišta gotovo doslovno pretvara u višak kilograma.

Sva «dobra» koja koristimo pretvaraju se u masne naslage koje je konzumerizam doveo do gotovo apsurdnih dimenzija perverzno ugodnog suicida! Težnja k zdravlju pojavljuje se kao sentimentalno sjećanje na vrijednosti koje gubimo i ostavljajući iza sebe sposobnost da upravljamo svojim resursima. Sve to počinje i okončava se dramatično–patetičnim dijetama za mršavljenje koje se čine ponekad nadahnute likom i djelom Markiza de Sada! Sve, ama baš sve, postaje metom vanjskih usluga održavanja kolabirajućih organizama tj. usluga  institucija liposukcije ljudske proždrljivosti!

Sporadični vapaji razuma postaju očajnički pokušaj da se izađe iz krize. Ili je to samo proforme, reakcija zdravog uma koji kaže „Grozno je i gotovo je, no ipak, toga smo barem svjesni“? Polemiziramo i intelektualiziramo... To da si možemo reći da nismo ludi, zaista ne pomaže.

Gurmanski mentalitet žrtvuje ili zamjenjuje smisao i svrhu, kriterije ili bar kakav-takav stav, zanesenim organoleptičkim odama i panagiricima u slavu žderanja. Sve to pomalo zvuči kao očajničko naricanje za nekim drugim vremenima kada je na izvoru bilo vode, kada su padale kiše, kada je dolina bila zelena...

Posljedice i paradoksi

Gubitak biljnih i životinjskih vrsta, gubitak pitke vode, gubitak plodnog tla, devastacija kišnih šuma, devastacija atmosfere .... vezani su za našu potrebu da trošimo i probavljamo.

Paradoks je da na jednom kraju planete Zemlje imamo enormnu potrošnju, a na drugom gotovo potpunu nedostatnost za preživljavanje.

Znanje, napredak, bogatstvo, izobilje nisu postali garancija zdravlja osobe i okoliša, već upravo suprotno (pretilost, devastacija okoliša itd.)

Napredni proizvodni procesi, tehnologije, eksploatacija prirodnih resursa nisu riješili opća pitanja opstanka vezana za glad u svijetu, epidemije, ratove i slično.

Komunikacije, protok informacija, ideološki, neideološki, znanstveni, vjerski i drugi pogledi na svijet nisu smanjili količinu patnje i boli.

Korisnost i savršenstvo pomagala u transportima (automobil i sl.) nisu donijeli samo izvjesnu kvalitetu na razini kulture življenja, već i ne-kvalitetu s činjenicom da uvećavaju rizik po život, a posljedično dovode i do devastacije okoliša.

Tek danas, nakon opsesivne industrijalizacije, počinjemo shvaćati apsurdnost odluka i postupaka maskiranih idealima i ambicijama.

Autizam

Autizam je poremećaj koji karakteriziraju nesposobnost formiranja normalnih društvenih odnosa i normalnog komuniciranja s drugima i stereotipni obrasci ponašanja.

Naš odnos naspram okoliša, jednih naspram drugih i odnos naspram odgovornosti odražava se u definiciji autizma.

Autističko društvo je naznaka kolapsa civilizacije koja je svojoj «nesvjestici» pojela sebe. I kada bi to završilo samo na društvenim okvirima, društvenim formama, odnosima, kulturi itd., tada bi to možda bio relativno prihvatljiv događaj, no posljedica toga se širi na planet, atmosferu, stratosferu...