Uprkos pritiscima od strane naših prijatelja i obitelji nismo se cijepili jer su nam u indijskoj ambasadi rekli da ne trebamo. Rekli su još jednu zanimljivu stvar koje sam se tijekom puta često sjetio. "Ljudi se u Indiji čudno osjećaju pa misle da su bolesni". To je stvarno istina. Kako sam kasnije saznao taj je neodređeno čudan osjećaj karakterističan za toplije klimatske pojaseve, a mogao bih ga opisati kao nešto nalik prehladi ali bez problema s dišnim organima (nos, grlo, pluća). Tijelo nekako ubrzano vibrira i osjećamo neku laganu vatricu koja mirno gori u nama uz povremena pojačanja. No, ukoliko se odupremo ideji da je riječ o bolesti, ubrzo se na to naviknemo i funkcioniramo najnormalnije. Uostalom, tko bi želio prijeći 5000 km da bi se osjećao isto kao kod kuće?

I, što smo jeli u Indiji...

Svašta. Možda je puno bolje da istaknem što nismo jeli. Nismo jeli, niti jednom, indijske slastice. Naravno, probali smo ih, ali samo jednom i bilo nam je sve jasno. Sve su napravljene s bijelim šećerom u ogromnim količinama. Imali smo priliku na djelu vidjeti kako njihova konzumacija uzrokuje ono što klasična medicina naziva virozom. Dok su ljudi s kojima smo se intenzivno družili u ashramima oboljevali od "viroza" koje bi se zapravo možda trebale zvati "šećeroze", meni i Chupiju nije bilo ništa tijekom cijelog puta. Zapravo (iznimka koja potvrđuje pravilo), na Goi sam pokleknuo pred izazovom jednog od najfinijih piva koje sam ikad probao, indijskog "Kingfishera". Naravno, alkoholni šećer je napravio svoje i bio sam jedan dan u nokautu s temperaturom 38 i pravom tropskom groznicom. Mislio sam, to je to. Ciao, divni svijete. Srećom, Chupi je uspio na marketu naći pravu smeđu rižu i napraviti mi ljekoviti obrok pa sam drugi dan bio opet onaj stari.

Možda je neke od vas iznenadilo što sam napomenuo da je Chupi uspio naći smeđu rižu. Naime, u cijeloj južnoj Indiji koja je inače poznata po prehrani temeljenoj na riži, smeđu smo rižu vidjeli samo na dva mjesta - u Osho ashramu (www.osho.com ) i u već spomenutoj Goi. Drugim riječima, tamo gdje ima najviše ljudi sa zapada. Svijest o ljekovitosti smeđe riže ne postoji, što je čudno obzirom da je ayurvedska medicina u velikoj mjeri zasnovana na pravilnoj prehrani a da u vrijeme kad je ona koncipirana uopće nije bilo bijele riže! Svugdje se ističe kvaliteta basmati riže no i ona se jede ljuštena, bez nenadoknadivih vlakana i smanjene vitalnosti. To nas je začudilo i razočaralo. U brojnim ashramima gdje ljudi vježbaju meditaciju i yogu jede se bijela riža koja sasvim sigurno ne donosi mir jer nije balansirana, a osim toga jedu se i velike, velike, velike količine bijelog šećera koji sasvim sigurno donosi nemir, nervozu, opsjednutost budućim događajima i nerealna očekivanja... i onda ljudi na kraju kažu da im nije lako meditirati. Ne bih želio ništa zaključiti, ali moje iskustvo govori da tu nešto "smrdi"...

Osim šećera, izbjegavali smo i sve proizvode od mlijeka i voća (sladoledi, shakeovi, lassi i slično). Međutim, pili smo kavu koju u Indiji rade s mlijekom, bez vode, i koja ima fantastičan okus. Bez te kave, koja se pije puno više nego chai, užitak boravka u Indiji ne bi bio potpun niti bi bilo moguće uklopiti se u društvo i osjetiti ondašnje ljude koji ih ispijaju desetak dnevno. Mi smo, naravno, ostali na dvije do tri.

Od voća, jeli smo kokos i pili kokosovu vodu koja je fantastična i, čini mi se, vrlo bitna za prilagodbu organizma tamošnjoj klimi. Opisao bih je kao umjereno slatku i lagano gorku. Čini mi se da riječ o prilično balansiranom napitku koja fantastično gasi žeđ. Jeli smo grožđe koje nije preslatko, tu i tamo banane i ananas koji su drukčiji nego kod nas jer sazrijevaju na suncu a ne u brodovima, tako da imaju puni, zaokružen okus i ne pada ti na pamet da ih pojedeš puno.

Nakon dva tjedna počeli smo lagano pojačavati ljuti okus u obrocima. Osjećali smo da tako treba. Približavalo se toplo razdoblje i vrućine su postale neizdržive. Primijetili smo da ljuta hrana pomaže i da nam je lakše podnosti sparinu kad pojedemo nešto ljući obrok. Nakon tri tjedna jeli smo već potpuno indijsku hranu, vrlo ljutu ali umjereno slanu. Do tad smo već shvatili da je najbolje jesti u skupim i finijim indijskim restoranima koji poštuju higijenske standarde i koji koriste svježe namirnice. Hrana je nešto skuplja ali i dalje barem pet puta jeftinija nego u zapadnjačkim restoranima. A osim što je skupa, zapadnjačka hrana u Indiji siguran je vodič do ... WC-a! Ipak, vidjeli smo puno puta ljude kako halapljivo gutaju hamburgere i pomfrit.

Inače, divno je biti vegetarijanac u južnoj Indiji. Restorani se dijele na obične i "non-veg", dakle one koji imaju i jela s mesom! Vrlo je razvijena vegetarijanska kultura, i to puno više na raznim vrstama leće i sitnog graha nego na soji koja se priređuje samo u ashramima. Najviše smo uživali u dosi, idlyu i wadi, jelima koja se rade od raznih vrsta leće i to tako da se leća namoči preko noći zajedno s nekom žitaricom i agensom za fermentaciju pa se onda izmiksa u gustu pastu od koje se rade razni prozivodu prženi na (ili u) ulju. Ta su jela izuzetno ukusna i odličan izvor bjelančevina. Naravno, ne treba jesti te proizvode sa štandova uz cestu jer postoji velika mogućnost da vam se to zamjeri... a, uostalom,  u finom indijskom restoranu kompletan obrok, takozvani Meal, koji sadrži rotti (indijske pogačice), wadu (izgleda kao uštipak ali je od mahunarki), pet-šest raznih umaka i rižu, i to sve u neograničenim količinama košta manje od 2$ (dva dolara)!

I za kraj, možda najbitnija uputa - nikada, nikada, ali baš nikada nemojte piti vodu osim iz vlastite kupljene boce. U početku smo bili malo skeptični (srećom samo u teoriji) ali smo ubrzo vidjeli da to nije zapadnjačka izmišljotina već da tako žive i Indijci koji si to mogu priuštiti. Oni čak piju tako da bocu uopće ne naslanjaju na usne.

Naravno, i to smo naučili.

Jesti i piti:

• Umjereno slatko voće i orahe (kokos, grožđe, banane, ananas, dinja, lubenica) u manjim količinama
• Proizvode od leće i ostalih mahunarki (idly, wada, dosa itd.)
• Rižu (na žalost bijelu, gdje god je ima, smeđu)
• Makrobiotičke pripravke (umeboshi šljive i kuglice)
• Svježe povrće samo u skupljim restoranima ali i tamo uz oprez (higijenska pitanja...)
• Čaj od đumbira svježe pripremljen
• Indijske kruhove koji su bezkvasni (rotti itd), ne pretjerano jer su od bijelog brašna
• Ribu i morske plodove
• I naravno, običnu vodu u bocama (preporučam "Himalayan" s obronaka Himalaya)

Izbjegavati:

• VODU IZ PIPE!!!
• Slatkiše svih vrsta boja i oblika (jednostavno su preslatki)
• Napitke od mlijeka (lassi) osim jogurta u malim količinama uz ljutu hranu
• Hranu sa ulice i u vlakovima (wada, wada...)
• Čaj iz termosica (tko zna što je unutra i otkad je i je li voda kuhala ili je samo dodana koncentratu što je čest običaj)
• Naravno, sve "soft drinks" (radije ih ne bi ni nabrajao ali sve ono što ima šećer)

Ako niste vegetarijanac, u Indiji postanite i nemojte jesti tzv. "zapadnu" hranu!