Dojmovi Puta prirode Marija Valentića
Objavljeno: 31.3.2015..

Bio je to uistinu put prirode....

 
 
…ali i predivnog društva. Odmah se sjetim predmeta iz osnovne škole „Priroda i društvo“ (ne znam da li se i danas tako zove) koje mi je tada bilo samo puko učenje teorije za ocjenu u imeniku i jedini istinski dodir s prirodom je u tim trenucima bilo dodirivanje papira udžbenika prilikom listanja koji je bio izrađen (valjda) od drveta.
 
Od 13. – 20. 07. prošle, 2014., godine imao sam, usudit ću se napisati, prvi put cjeloviti i istinski kontakt s prirodom, kako sa onom vanjskom (ljepote NP Risanjk) tako i s, možda još važnije za mene, onom unutarnjom, mojom intimnom prirodom.
 
Prošlogodišnji put prirode „Risnjak“ je za mene bio, vjerojatno prvi put u životu, onaj pravi odmor duha i tijela. Do tada sam vjerovao da „brže, više, jače“ čak i za vrijeme ljetnog odmora mora biti prisutno u aktivnosti koja je oduvijek bila integralni dio mene i mog godišnjeg odmora. Nisam razmišljao da postoji i aktivnost ili način aktivnosti koja  „hrani“ i istinski revitalizira organizam za razliku od toga da ga samo oksidira i pomogne mu u ubrzanju starenja.  Razmišljanje o ogromnoj važnosti disanja i minucioznog žvakanja svakog zalogaja bili su mi do „Risnjaka“ tamo negdje na marginama misli, a pogotovo djelovanja u tom pravcu.
 
Bilo je taaako dobro 8 dana baviti se ničim drugim nego samo kretanjem (čisto za info, ukupno oko 80 km hodanja po uzbrdicama i nizbrdicama Risnjaka; to je samo dio segmenta kretanja, jer ima još), disanjem i jedenjem/žvakanjem i što je najvažnije, trenirati biti potpuno prisutan u te tri aktivnosti.
 
Dizanje u 5 ujutro i početak dana na predivnoj visoravni (gdje smo i spavali u domu) na kojoj kroz sat i pol „umijemo“ duh i tijelo bolje nego i u jednom klasičnom wellnesu, da parafraziram Pejića i s kojim se u potpunosti slažem kad to kaže. 
 
Kad sam ga već spomenuo, moram napisati, a to sam uvijek čuo ili pročitao od ljudi koji su na neki način češće korespondirali s njim kroz seminare i radionice, da me taj Požežanin (roker u duši, hodač unazad i cjelodnevni šutljivac), iznimno pacifističnog izgleda i staloženog habitusa uistinu inspirirao svojim znanjem, mirnoćom, elokvencijom i - meni  jako važno napomenuti - snagom. Ponekad me je podsjećao na onog malog starčića iz Karate Kida (Zlatko, zanemarite ovo „starčić“ jer to nije bitno za ono što želim reći) koji je svojom unutarnjom snagom (balansom vitalne i esencijalne energije) mogao „razbiti“ svakog onog balavandera u filmu i koji je, isto tako, poučavao i pomagao kako da Karate Kid sam iz sebe izvuče onaj maksimum snage. Uglavnom, kroz njegov lik i djelo sam istinski naučio da snaga nisu samo bicepsi, tricepsi i „kockice“ na trbuhu već da je ona prava „The snaga“ nešto puuuno više od toga. I na tome sam mu neizmjerno zahvalan.
 
Sad mi je žao što nisam, npr. Ivo Andrić, da mogu u ovim retcima dočarati koliko je hrana koju smo „gore“ jeli bila uuuukusna i fiiiiina. Ovih par vokala „u“ i „i“ je moj andrićevski domet da dočaram ljepotu hrane koju smo unosilii u svoj organizam tih 8 dana. To je bio spektakl! 
 
Žvakanje 50 – 80 puta takve hrane je tek bio poseban izazov; dođe ti da ju odmah progutaš ali… trenirali smo i tu vrst snage i prisutnosti u jedenju. I mislim da smo bili više-manje uspješni u tome.
 
Cjelodnevni hod po šumi, vježbe disanja, drijemanje na šatorskom krilu na Lazcu, žvakanje ječma, tigrovi, majmuni, mede, ptice, jeleni, legendarni jutarnji sumo „HAA“,  „The grah“ i chabate (mljac), večernje evaluacije dnevnih aktivnosti i pričanje „loših“ viceva („ Medo, koja si ti faaaaca!:), rano spavanje, pozdravi suncu… Sve to će mi ostati u neizbrisivom sjećanju, ali želim ponavljati gradivo jer ponavljanje je majka znanja.
Pozdrav cijeloj prošlogodišnjoj ekipi s Risnjaka i ne zaboravite: „Koje smo mi faaacee!“*
 
* ovaj pozdrav bit će prepoznatljiv svim prošlogodišnjim polaznicima :)
 
 
 |  Ispis stranice


Tagovi:    
21.9.2019.. Maštoviti sushi