Dojenje
Objavljeno: 24.3.2008..

Nektar majčinske ljubavi - moje iskustvo dojenja

 

„Uh, ah, jao! Zašto ovo toliko boli? Zašto me nitko nije pripremio na to da bi dojenje moglo biti ovako problematično i bolno?“, otprilike ovako je započelo moje iskustvo dojenja.

 

U veljači 2003. godine rodila sam sina Gabriela, svoje prvo dijete. Kao osoba koja brine o zdravom životu i prirodnoj prehrani, s posebnom sam se pažnjom pripremala za trudnoću i porod. Čitala sam svu moguću literaturu koja postoji o prirodnoj trudnoći i porodu te maštala i pripremala se za porod u vodi u Postojni. No, Gabriel me iznenadio svojim dolaskom desetak dana ranije tako da nam je kada u Postojni bila predaleko, a suprug me u 3:00 iza ponoći prebacio do prve zagrebačke bolnice gdje sam rodila na klasičan način na stolu. No, i tako je ispalo dobro. Bilo mi je lakše s obzirom da sam liječniku koji me porađao znala postaviti prava pitanja i znala sam što želim, a to je bilo što prirodniji porod prije kojeg ću imati priliku kretati se, hodati, odmarati se na lopti za vrijeme žešćih trudova, imati supruga pored sebe koji će me masirati, a injekciju sedativa odložiti za sam kraj kada krenu najjači trudovi. Od prijateljica sam čula mnoge strašne priče o porodima i neizdrživim trudovima i očekivala sam nešto slično. Srećom, moje mi je iskustvo ostalo u pozitivnom sjećanju. Porodničar je bio spreman i otvoren uslišiti moje želje, dopustio je da suprug bude pored mene i da ja pijuckam čaj u trenucima predaha. Atmosfera u rađaoni je bila opuštena i bili smo usklađeni kao neka dobra stara ekipa koja je to već puno puta prošla zajedno.

 

Rodio se Gabriel, težak 2500 grama. Bio je tako malen, ljubak i sladak da sam ga od milja odmah prozvala Grožđica. Uvijek sam smatrala da je majčino mlijeko najbolja hrana za bebe i da ne postoji idealna zamjena, te da primarna svrha ženskih grudi svakako nije dekoracija. Bila sam divlje odlučna da ću dojiti  bez obzira na sve. U našim prvim trenucima, Gabriel se pokazao kao pravi sladokusac. Odmah je spremno reagirao na bradavicu i vrlo brzo pokazao se kao pravi stručnjak koji ima cijeli spektar svojih tehnika sisanja. U prvih nekoliko dana sve je izgledalo savršeno i uklapalo se u moju romantičnu sliku o bebi i mami u njihovoj prirodnoj simbiozi.

 

Ali, nakon tri tjedna dojenja, kad sam već pomislila da sve teče kako treba, pojavili su se prvi problemi. Bila sam strašno iscrpljena jer me Gabriel noću često budio, otprilike svaka dva sata, da bi sisao. Moje je mlijeko naviralo sve više, a mali Gabriel je bio premali da bi sve to popio. Usto, patronažna sestra se nije pojavila, a ja sam sve više slušala komentare o tome kako, budući da sam makrobiotičarka, moje mlijeko sigurno nije dovoljno masno i hranjivo te beba zato tako često sisa. Dobila sam upalu dojke i zastoj mlijeka, popraćeno visokom temperaturom koja me zaista iscrpila. A sve se to ponovilo čak tri puta. Osjećala sam se zaista jadno i bolno. Moje su bradavice bile toliko bolne da me čak i dodir najfinije tkanine izluđivao te se nisam uopće mogla uspraviti dok sam hodala. I opet su savjeti Zlatka i Jadranke neizmjerno pomogli: temperaturu sam skidala čajem od shiitake gljive i čajem od ribane crne rotkve,  zelenom magmom, a na otvrdla i bolna mjesta na grudima netom prije podoja stavljala sam tople obloge od đumbira, masirala ih i inzistirala na tome da bebu stavljam često na prsa jer ih ona sisanjem moze najbolje isprazniti (pritom sam si dopuštala da plačem koliko me volja jer takvi su podoji zaista bolni!).  Moj me suprug nemoćno gledao i govorio da bi on na mojem mjestu već davno odustao. Znala sam da ovakve krize imaju mnoge majke i da mnoge odustanu jer je sve to previše bolno i problematično.

 

Ali, moje bi se srce paralo svaki put kad bih pomislila da ću mozda morati odustati od dojenja i prebaciti bebu na bočicu i adaptirano mlijeko. Dani i noći su prolazili, a ja sam uporno stavljala obloge, masirala se, izdajala se kad Gabriel ne bi mogao sve popiti...ponekad mi je izgledalo kao da tome nikad neće doći kraj...U šali sam govorila da mogu shvatiti da ja u nečemu griješim, ali zar je moguće da je i Bog u nečem pogriješio i učinio da nešto tako prirodno kao što je dojenje, postane tako problematično. Zašto tako puno žena danas ne doje svoje bebe? Moram priznati da ništa drugo u mojem životu nije od mene iziskivalo toliko upornosti i strpljenja kao ta situacija. Prilikom odlaska kod pedijatra nisam upoznala niti jednu majku koja je dojila svoju bebu. Većina njih su odustale otprilike nakon mjesec dana bezuspješnih pokušaja.

 

No, sav moj trud se ipak isplatio otprilike nakon dva mjeseca Gabrielova života. Mama i beba ponovno su bili u sretnoj simbiozi, a ja sam zadovoljno gledala kako mali Gabriel dobiva na težini oko 1100 grama mjesečno. Gabriel je beba koja nikad nije patila od grčeva, prirast težine je više nego odličan, ima čvrste rumene obraze, čistu kožu i sjajne zadovoljne oči. Tako mi je drago što sam uspjela. Pritom, ne optužujem sve one koje ne uspiju jer shvaćam s kojim su se sve problemima morale boriti.

 

Mislim da je dojenje proces koji je iznimno osjetljiv na probleme: mlijeko se stvara u grudima, u središtu našeg emocionalnog zivota te ako postoji nesigurnost i nedostatak potpore, blokira se refleks koji čini da majčino mlijeko teče. Također, krize dojenja sigurno se mogu lakše prebroditi ako majka zna da moze biti poteškoća, jer ako samo očekuje sreću, razočarenja su neizbježna. Ako se unaprijed prihvate i nezgodne strane, tegoban put do uspjeha lakše će se izdržati.

                                                       

Napisala: Marina Kralj Vidačak, Gabrielova mama

 

 |  Ispis stranice


Tagovi:    
14.3.2019.. Nikad lakši detoks