Poput fizičkog, postoji i emotivno tijelo. Bez obzira što ga ne vidimo, ono se osjeća kroz 'ono nešto', kroz vibraciju i zračenje osobe. Da bismo u potpunosti održale naše zdravlje i pristupile mu holistički te ponovno bile cjelovite, moramo voditi računa i o svom emotivnom tijelu.
Moramo ga poštivati, njegovati, ali prije svega upoznati. Jesmo li i koliko svjesne svog emotivnog tijela? Pitanje je na koje svaka od nas mora pronaći odgovor ili odgovore. Koliko smo sposobne izražavati svoje osjećaje, razmjenjivati ih?
Odnosi i osjećaji dolaze iz tog našeg emotivnog tijela koje ima jednu jedinu potrebu: pripadati, voljeti i biti voljeno. Bez ispunjenja ove osnovne potrebe, ne možemo kvalitetno i ispunjeno živjeti.
Naše emotivno tijelo razvija se i stječe svoje korijene između šestog mjeseca i pete godine života. Tada je važno koliko i kako smo primile poruke da je strah prirodan, tuga je prirodna, ljutnja je prirodna, ljubomora je prirodna, kao što je i ljubav prirodna.
Ako smo u tom najranijem periodu našeg života često dobivale poruke da nema razloga zašto se osjećamo tako kako se osjećamo te ako smo negirale neke od osnovnih osjećaja, to jest, ukoliko su ih odrasli negirali i nisu dozvoljavali da ih izražavamo, onda smo na neki način uskraćene za jedan dio svog emotivnog tijela koji možemo obnoviti, oporaviti i iscijeliti. Dobivale smo poruke da je glupo ako se bojimo, osjećale smo se izdano jer se "nemamo čega plašiti" i bilo nas je stid jer se ljutimo bez razloga...
Prepoznajte emocije
Emocije su neraskidivi dio našeg unutarnjeg vodstva. One su energija, dio naše cjelokupne vitalne energije i u velikoj mjeri utječu na naše zdravlje. Svaka emocija, kao svaka energija, ima svoju svrhu, svoju manifestaciju, dakle način na koji se očituje, ali ima i svoj iskrivljeni oblik.
Strah
Svrha straha je opstanak, on se manifestira povlačenjem i kontrakcijom, a kada ga nismo u stanju izraziti, ili smo mu prečesto i prerano izloženi, javlja se nemir, fobije, panika, opsesivna ponašanja...
Ljutnja
Svrha joj je da pomiče promjenu pravca kretanja i postavlja granice, ona je naša zaštita. Manifestira se izlaskom prema van. Kad je iskrivljena, ljutnja postaje bijes, gorčina, pasivna agresija, osvetoljubivost, mržnja prema sebi.
Tuga
Izražava kako se nosimo s gubitkom, manifestira se kroz suze, plakanje, gutanje. Iskrivljena manifestacija tuge donosi duboku tugu, žaljenje, krivnju, samosažaljenje i duboku depresiju.
Ljubomora
Stimulira rast i motivira da napredujemo, manifestira se kao natjecanje, ambicija i težnja da budemo bolji te da nekome budemo model. Kada je iskrivljena, postaje zavist, kritičnost, niska slika o vlastitoj vrijednosti.
Ljubav
Očituje se u načinu kako se odnosimo prema sebi i prema drugima, s tim da je naglasak prvo prema sebi, a onda tek prema drugima. Manifestira se kao hranjenje sebe i drugih, a u iskrivljenom obliku prerasta u posesivnost, kontroliranje, očekivanja, ovisnost, pretjerane zahtjeve u vezi.
S ljutnjom na čaju
Sklonije smo se baviti našim fizičkim tijelom: ako slomimo nogu, normalno je da nosimo gips, namjestimo nogu i tjednima je njegujemo. Dogodi li se pak "lomljenje" emocija, potisnemo ih i idemo dalje. No, emocije su naši učitelji, one osvjetljavaju mjesta koja inače ne vidimo dobro. Kada dopustimo da nas emocija pouči, time je ujedno preobražavamo i rasplinjujemo.
Iskrivljene emocije ne možemo rješavati pozitivnim afirmacijama, jer ona samo dolazi na vrh iskrivljene emocije te se raspada i puca pri prvom iskušenju. Primjerice, možemo si reći: "Nemoj se ljutiti, nema se smisla ljutiti", ali korisnije je upitati se: "Što mi moja ljutnja govori?" Pozvat ću svoju ljutnju na čaj da vidim što mi ima za reći, čemu će me podučiti. To je pravi način komuniciranja s našim emocijama. Jer, možemo imati svo znanje ovog svijeta o emotivnom svijetu, no ono nam ništa ne vrijedi ako ga ne provodimo u praksi.
Bitno je raditi korak po korak:
-
prihvatiti
-
pustiti da prođe
-
nastaviti dalje.
Biti zdrava, znači koristiti emociju u pravom trenutku - ljutnju, naprimjer, kao sposobnost obrane teritorija. Ako se kroz godine ne bavimo svojim emotivnim tijelom, stvara se otpad koji u srednjoj dobi stvara gorčinu – dolazimo do točke kada nam je "svega pun kufer", kada smo svjesne snova koji se nisu ostvarili..
Da bismo se ponovno mogle igrati, radovati, biti zdrave i rasti, mora doći do pročišćenja. Moramo se zapitati koja su to mjesta u našim životima u kojima smo umirale, odustajale, što to još nismo isplakale i oplakale, što je ono što je zaslužilo da se pokopa da bismo mogle krenuti dalje. Tek nakon toga možemo oprostiti, otpustiti, zaboraviti i reći: "Ah, to je bilo tako davno!".
Napisala: Jadranka Boban Pejić